U Srbiji godišnje ostaje nezbrinuto 70.000 tona opasnog otpada

Prema podacima datim u Izveštaju o upravljanju otpadom u Srbiji od 2012. do 2020. godine, na deponijama u našoj zemlji ostalo je nezbrinuto oko 150.000 tona opasnog otpada, ili petina njegove ukupne količine, a nešto manje od petine je izvezeno na dalju preradu u inostranstvo.

– Srbija nema centar za fizičko-hemijski tretman opasnog otpada koji je nužan za proces odgovora i otpornosti države na klimatske promene i akcidente. U evropskim ekonomijama postoje centri koji primaju otpad, ali mi smo nekako u ovim procesima posle 2018. godine na začelju te kolone i čekamo u redu da bi neki otpad iz Srbije mogao biti zbrinut u evropskim kapacitetima, iz razloga što svaka nacionala ekonomija prvo radi za sebe, a onda za treće lice. U tom procesu imamo i vidljive znake kriminalizacije, gde često otkrivamo da je otpad ili zakopan, ili bačen na neku lokaciju za koju se ne zna poreklo, niti ko je izvođač tih radova – objašnjava za Insajder rukovodilac Centra za cirkularnu ekonomiju Privredne komore Srbije Siniša Mitrović.

O opasnom otpadu je u Srbiji počelo da se govori krajem 2016, kada je javnost saznala da se u blizini više gradova nalazi oko 300.000 tona tzv. istorijskog industrijskog otpada, od čega jedan deo spada u grupu opasnog otpada. Takva ilegalna skladišta tada su pronađena u blizini Bele Crkve, Obrenovca, Pančeva, Novog Sada i Bavaništa. Procene pokazuju da se sada u našoj zemlji godišnje nagomilava oko 9,5 miliona tona novog industrijskog otpada, od čega oko 70.000 tona opasnog.

– To su neke stvari koje stoje tu 10, 15, 20 godina i sastav toga je jako problematičan, vi nemate pojma šta je u tom buretu. To je neko nekada možda znao da je to bilo neko otpadno ulje, ali posle 15, 20 godina vi nemate pojma šta je tu i, samim tim, kad nemate pojma šta je sadržaj bureta, vi ne znate kako time da upravljate – kaže Marko Rokvić, direktor firme za upravljanje otpadom Green Group.

Pored industrijskog, medicinski i farmaceutski otpad koji nastaje u zdravstvenim ustanovama, ali i u domaćinstvima, takođe može štetno da utiče na okolinu i zdravlje ljudi. Ambalaža i ostaci od lekova, preparata i injekcija trebalo bi takođe uništavati na zakonom propisan način, ili izvoziti u ino-centre za preradu. Međutim, to nije uvek tako.

– Ako pričamo o nelegalnom delu, otpad ili završava po nekim halama koje su iznajmljene, ili po deponijama. To su finansijski razlozi jer su tretmani tih otpada skupi i vi u našoj državi uvek ćete imati nekoga ko će da pokuša da zaradi na brz način. Dešavalo se da operater proglasi stečaj i da onda taj opasni otpad koji je zatečen u njegovom skladištu lepo postane problem cele države – dodaje Rokvić.

Inače, kompanije koje tokom svoje proizvodnje stvaraju industrijski i opasan otpad dužne su da državi plaćaju ekološku taksu za štetu koju mogu eventulano da naprave. Zdravstvene ustanove i centri za zbrinjavanje medicinskog otpada plaćaju državi, međutim, u Srbiji ne postoje naznačena mesta na kojima bi građani organizovano mogli da odlažu takav otpad, te ga uglavnom bacaju u kontejnere ili u prirodu.

Informišite se jednom nedeljno o aktuelnim vestima - prijavite se na našu mejling listu

Оставите одговор