Nemački zaokret ka vodoničnim tehnologijama

Nemačka najavljuje novi plan po kojem će godišnje ulagati 100 miliona eura u razvoj vodoničnih tehnologija koje bi u budućnosti mogle postati unosan biznis i sledeći vodeći nemački izvozni proizvod. Međutim, iako vodonika ima na pretek, a pri njegovom korišćenju nema uglja, nafte i emisije ugljen-dioksida, budućnost zelenog gasa još uvek je veoma neizvesna, piše Euraktiv.

„Sada pokrećemo narednu fazu energetskog zaokreta“, poručio je nemački ministar privrede Peter Altmajer, čija je želja da se u takozvanim „realnim laboratorijama“ ispita kako bi se vodonik mogao koristiti u širokom obimu kao energent u toplifikaciji, saobraćaju i industriji. Ministarstvo će za taj poduhvat godišnje izdvajati 100 miliona eura, a prvi rezultati se očekuju već od sledeće godine.

Altmajer je potvrdio da Nemačka želi da postane svetski broj jedan u oblasti vodoničnih tehnologija, dok vlada ove zemlje najavljuje da će do kraja godine formulisati i strategiju za vodonik. Kako se u budućnosti članice EU budu sve više odricale fosilnih goriva, posao sa vodoničnim tehnologijama bi trebalo da postanu novi nemački izvozni adut, vredan milijarde eura.

Kompanije će same proizvoditi vodonik

Dobijanje čistog vodonika predstavlja pravi izazov za naučnike već godinama, jer ga u okruženju nema u elementarnom, gasovitom obliku. Vodonik se tradicionalno dobija iz prirodnog gasa, iz kog se oslobađa 7 – 9 tona ugljen-dioksida po toni proizvedenog vodonika. Proizvodni proces „pauer tu gas“ (Power to Gas) je ekološki prihvatljiva alternativa za dobijanje kiseonika i vodonika iz vode putem elektrolize. U narednoj fazi vodonik se može prerađivati i u sintetički gas, benzin, dizel ili kerozin, koji se tada nazivaju e-goriva, ali je i za taj proces potreban ugljenik.

Ovaj način proizvodnje vodonika za gasnu industriju predstavlja univerzalno rešenje za konačno napuštanje fosilnih goriva. Sintetički gas bi mogao biti korišćen za grejanje, sve dok se ne obezbedi dovoljno snabdevanje iz obnovljivih izvora, a u planu je i veća upotreba vodonika u saobraćaju, pre svega u teretnom, vazdušom i brodskom, budući da se vodonik za sada koristi kao gorivo samo za podmornice i rakete.

I drugi sektori nameravaju da profitiraju od ekološke proizvodnje vodonika. Upravo na taj način gigant u proizvodnji čelika Tisen Krup namerava da do 2050. postigne klimatsku neutralnost. I kompanija Zalcgiter AG eksperimentiše sa vodonikom, iako ga za sada ne koristi u svakodnevnoj proizvodnji, dok Šel u Veselingu, u Severnoj Rajni-Vestfaliji, gradi trenutno najveće svetsko postrojenje za elektrolizu, koje bi od 2020. trebalo da prozvodi 1.300 tona vodonika godišnje.

Politička zavisnost od proizvođača nafte?

Industrija je još uvek jako daleko od efikasne upotrebe vodonika. Prilikom elektrolize gubi se približno trećina uložene energije, taj gubitak se kod dalje prerade u goriva povećava na polovinu. Uz to, iz obnovljivih izvora energije se ni izdaleka ne može obezbediti ogromna količina struje potrebna za elektrolizu, pa bi u Nemačkoj bilo nemoguće izgraditi dovoljno vetroparkova i solarnih elektrana za postrojenja za elektrolizu potrebnu domaćoj industriji, kažu stručnjaci.

Portparolka Zelenih Ingrid Nestle kaže da će Nemačka morati da uvozi vodonik iz drugih zemalja u kojima ima dovoljno mesta, sunca i vetra. Procene Nemačke agencije za energiju govore da bi Nemačka 2050. morala da uveze do 750 teravat-časova sintetičkog gasa i tečnih goriva, ukoliko bi domaća proizvodnja vodonika ostala toliko skupa i neefikasna kao sada, a to bi moglo da dovede do političke zavisnosti od zemalja poput Maroka, Saudijske Arabije ili Emirata.

Stručnjaci vide kao problem i transport i distribuciju vodonika putem mreža za prirodni gas, koje nisu pogodne za transport vodonika. Vodonik bi mogao do izvesne mere da se dodaje u prirodni gas, ali taj procenat i u laboratorijskim uslovima iznosi tek oko 30 posto.

Da li vodonik može biti konkurencija fosilnim gorivima?

Uzimajući u obzir znatne tehničke izazove, vodonik verovatno u skorije vreme neće postati konkurencija fosilnim gorivima, nafti i zemnom gasu. Njegova cena još uvek je previše visoka, a potražnja premala, što je “vrzino kolo” u kojem tražnja diktira proizvodnju i obratno, a potražnja nastaje tek kada postoji odgovarajuća tehnologija.

Portparolka Zelenih kaže da su za nove tehnologije potrebne subvencija države, kao i reforma taksi i dažbina na cenu struje i njihova preraspodela u korist zelenog vodonika. Kako bi elektroliza postala jeftinja, ona predlaže da se višak struje iz elektrana preusmerava po povoljnim cenama u proizvodnju vodonika, a sličnu ideju su izneli i pojedini stručnjaci iz sveta politike i privrede, pa i ministarstvo privrede u tome vidi određeni potencijal.

U kontekstu planirane klimatske neutralnosti 2050. godine i gasnog paketa koji bi trebalo da bude nametnut 2020. godine, Evropska komisija još ne želi da se obaveže na fiksnu kvotu nefosilnog gasa, što zahteva lobističko udruženje Eurogas. Komisija, naime, još uvek ne želi da se odrekne niti jedne opcije. Po mišljenju savetnika za energetiku u EK Tudora Konstantineskua, vodonik nije nikakvo magično rešenje, ali bi mogao da bude karika koja nedostaje u energetskom zaokretu.

Ukoliko bi se i nametnula upotreba vodonika, prošlo bi još mnogo godina do njegove široke upotrebe, a do tada bi trebalo da pomognu prelazne tehnologije. Piroliza metana je tehnologija koja omogućava da se vodonik proizvodi bez dosadašnje emisije velikih količina ugljen-dioksida. Međutim, i taj proces je baziran na prirodnom gasu, odnosno na fosilnom gorivu.

Informišite se jednom nedeljno o aktuelnim vestima - prijavite se na našu mejling listu

Оставите одговор